Komunikacija ne znači nužno govor, a govor nije uvijek komunikacija

Mnogo osoba sa poremećajem iz spektra autizma ima poteškoće sa komuniciranjem. Štoviše, problemi sa komunikacijom jedan su od glavnih obilježja autizma, te jedan od tri kriterija za uspostavljanje dijagnoze PSA (uz socio-emocionalne probleme i restriktivna/repetitivna ponašanja). Više od 50% djece sa poteškoćama iz spektra autizma neverbalno je u ranom djetinjstvu, dok skoro četvrtina ostaje neverbalna ili minimalno verbalna (sa 10 ili manje riječi u vokabularu) nakon osme godine.

No, riječ “neverbalan” u puno slučajeva nije točan prikaz situacije. Kada se ta riječ koristi, često se misli na osobe koje nemaju sposobnost ili vještinu govora odnosno “zvučnog sredstva ostvarivanja jezika.” Razlog za to ponekad je fizičke prirode, kao na primjer deformacija jezika, apraksija ili učestale upale uha u ranom djetinjstvu koje su povezane sa gubitkom sluha i narušenom mogućnošću procesuiranja govora. Dijete sa tim ili sličnim zdravstvenim problemima možda neće nikada moći jasno ili spontano pričati, ali svako dijete uz pravu vrstu intervencije može naučiti komunicirati. Komunikacija - prava, funkcionalna, spontana komunikacija, kojom osoba može recipročno komunicirati sa drugima te dobiti pomoć, pažnju ili socijalizaciju, ne zahtijeva vještinu govora. Djeca koja ne izgovaraju nijednu riječ još uvijek mogu reći da su gladna, zatražiti svoju najdražu igračku ili zamoliti nekoga za pomoć. Kako? Uz pomoć komunikacije sličicama, stvaranja ručnih znakova, pisanja, korištenja specijalnih programa na tabletu, i na još mnogo drugih načina. Te osobe, iako nisu vokalne, su itekako verbalne.

S druge strane, mnogo djece sa PSA priča “kao navijeno”, ponavljajući citate iz omiljenih serija, imitirajući govor roditelja ili braće i sestara, ili pričajući sami sa sobom. Mnogi broje do 10 i bez problema mogu nabrojati sve životinje u omiljenoj knjizi, ali možda još uvijek ne mogu tražiti na WC u nepoznatom okruženju, reći da im je vruće, da su žedni ili da su gotovi sa jelom. Mnogi se koriste ponašanjem, na primjer povlačenjem ruke roditelja ili tantrumima kako bi komunicirali svoje potrebe ljudima oko sebe. Zašto? Ponekad, odgovor je višeslojan: jer su tako naučili komunicirati u prve tri godine života. Jer je lakše. Jer ne postoji dovoljna motivacija za spontanu promjenu tog ponašanja. Jer ih njima najbliskiji ljudi većinom sasvim dostatno razumiju kroz obrasce ponašanja koje pokazuju. Ali za sretan, siguran, samostalan život, to ponekad nije dovoljno.

Sa djecom koja imaju vještinu verbalne imitacije odnosno ponavljanja, te samostalno proizvode razne zvukove, često je više no moguće intenzivnom terapijom uspostaviti komunikaciju u kratkom vremenu. To postižemo uz pomoć ciljane poduke i, najbitnije od svega, uz dodatak motivacije i pojačanja (tzv reinforcement) funkcionalne komunikacije. Kod djece koja ne ponavljaju zvukove ni aproksimacije riječi na zahtjev, najbolje je započeti program učenja alternativne komunikacije. Naravno, to ne znači da “odustajemo” od govora. Nikad ne odustajemo. Ali dok aktivno radimo na začecima govornih vještina, dijete za to vrijeme treba imati pouzdanu i efektivnu metodu komunikacije sa svijetom oko sebe. Roditelji su ponekad nesigurni što se metoda alternativne komunikacije tiče, misleći da će ona djetetu oduzeti motivaciju za govorom ili usporiti usvajanje govornih vještina. Istraživanja to ne pokazuju. Naprotiv, često se vide vrlo pozitivni efekti na jezične i govorne vještine kod djece koja uče koristiti sličice, znakove ili slične metode komunikacije.

Cilj znanosti verbalnog ponašanja je da svako dijete, svaka osoba, ima funkcionalan način komunikacije sa osobama u okolini. Dok logopedija gleda na jezik sa strane njegove forme (glasovi, zvukovi, sintaksa, morfologija, pragmatika itd), verbalno ponašanje na komunikaciju gleda kao na bilo koje drugo ponašanje; kroz njenu funkciju. Poznavanjem funkcije nekog ponašanja možemo otkriti što ga motivira te kako ga potaknuti, pojačati i kasnije održati.

Rana intervencija korisna je za uspostavljanje dobrih navika efektivne, konzistentne komunikacije, ali stariji učenici također imaju koristi od intervencija na temelju znanosti verbalnog ponašanja. Za savladavanje komunikacije nikada nije kasno.